Ako ideš u kafanu da trošiš… pare, vreme, tugu, muku u grudima, ružnu reč koja te boli, nesanicu, nevericu, neostvaren san, sadašnju bol ili budući lom… onda idi. Slobodno idi i daj od sebe sve što možeš, da potrošiš sve to što ti se slaže na duši i ne da joj ni mira ni vremena ni šanse i prilike za spokoj. Idi i gazi po srči što ostane iza te lomljave, ali gusto i čvrsto gazi da ni parče od toga što te mori ne ostane pa da se zapati i da odnekud ponovo iznikne i ponovo počne da te peče.
Ali, ako ideš u kafanu samo da bi trošio dan, veče, noć… život da bi trošio u njoj, ako u kafanu ideš da bi natopio krv alkoholom, a dušu još većom boli koja pod alkoholom ne nestaje nego samo narasta, e onda, ne idi. Nikako, ni po koju cenu, ni pod kojim uslovom i ni na koji način- ne idi.
Lakše i brže i efikasnije i preciznije, a i jeftinije, uostalom, sve to možeš da postigneš u domaćoj varijanti. Napuni sobu vinom, pivom, rakijom… duvanskim dimom… otkači muziku koja te najbrže trone i, brateeee… ne prestaj dok ne prestaneš da postojiš. Po mogućstvu, mešaj sve i pij sve dok imaš daha. Dok ti ne popiješ sav alkohol i dok alkohol ne pojede tebe.
Izađi… na poljanu, u šumu,u park. Popni se na stenu. Siđi do reke. Ne čekaj priliku i povoljan tren- kreni neistovano i kreni odmah.
Biće da je tuga samo izgovor onih koji kažu da ih ona tera u kafanu. Koji lažu i sebe i druge u potrazi za valjanim izgovorom. I biće da je slabost odgovor na izgovore takvih. (more…)